Nakon više od dvadeset godina utrkivanja i četiri titule prvaka Hrvatske, Erdec je na Grobniku otvorio školu vožnje za profesionalce i amatere po licenci vodeće njemačke moto-škole MS2, kroz koju su u proteklih jedanaest godina prošle stotine motociklista.
Još se živo sjeća svakog detalja svoje prve utrke na Grobniku, premda je već 35 godina prošlo od dana kad je svojim Kawasakijem GPZ 900 R, istim kakvim je Tom Cruise ulicama Sand Diega bježao pred bijesnom Kelly McGillys u blockbusteru Top Gun, odmjerio snage s već dokazanim trkačima – Darenom Dimitrijevićem, Josipom Drmešom i Igorom Akrapovičem, danas vlasnikom svjetski poznate tvornice ispušnih sustava iz Ivančne Gorice u Sloveniji. Jer, tu se navukao na utrke. Sredinom devedesetih preuzeo je koprivnički motoklub Falcon i postao zastupnik talijanske Aprilije, s čijim je RSV4 2004. i stigao do svoje prve titule državnog prvaka u najzahtjevnijoj klasi Superstock 1000, koju je osvajao još tri godine zaredom, sve dok se nije odlučio povući 2008.
Ostao je, međutim, na Grobniku. S dvjema trkaćim Hondama otvorio je školu vožnje za profesionalce na stazi, a na nagovor prijatelja godinu kasnije krenuo je i sa školom sigurne vožnje na obližnjem poligonu, i to po licenci Aloisa Rauscha, vlasnika vodeće njemačke moto-škole MS2.
Gospodine Erdec, zašto ste se odlučili za licencu škole MS2?
– Aloisa sam poznavao s Grobnika, kamo je dolazio dva-tri puta godišnje sa svojima iz škole. Dvije godine trebalo mi je da ga nagovorim da mi proda svoju licencu i opremu za školu, ali vrijedilo je. I danas, a prošlo je jedanaest godina, još uvijek radim po njegovom programu.
Kakvi vam ljudi dolaze u školu? I što uopće nauče u autoškoli?
– Kao i svugdje u svijetu, nauče te da kreneš, prešaltaš i staneš. Tu obuka u autoškoli prestaje, dalje si prepušten sam sebi. A o vožnji motocikla još zapravo ne znaš ništa. Ni kako pravilno sjediti, ni kamo gledati, ni kako upravljati… To se uči na treninzima sigurne vožnje. Recimo da je autoškola kao osnovna škola, a mi smo srednja i faks.
Koje pogreške najčešće rade motociklisti prije nego li prođu obuku?
– Svakakve. Gotovo svi grčevito šakama drže upravljač, koljena su im raširena, ruke sasvim ispružene, noge krivo stoje na osloncima… Sve rade krivo. I da, svi gledaju preblizu. To je možda i ključni problem, jer za sobom povlači sve ostalo.
Zašto je pogled toliko važan?
– Gledate li preblizu, sve vam se odvija prebrzo i ništa ne stižete odraditi na vrijeme, a to vodi u nesreću. Prema policijskim statistikama gotovo polovina motociklista strada u zavoju, u pravilu na isti način… Uđu prebrzo, pa u panici sjednu na kočnicu, što ih uspravlja i šalje ravno, ili dodaju upravljač, što ih također uspravlja i šalje ravno. Sad je samo pitanje je li ravno grmlje ili auto iz suprotnog smjera.
Što se još uči u školi, osim kamo gledati?
– Najprije ljudima objašnjavamo kako motocikl uopće radi i što točno znači to protuupravljanje, a zatim prelazimo na poligon na kojemu s teleskopima opremljenim motociklom s kojeg ne mogu pasti vježbaju osmicu sve dok ne usvoje sve što je potrebno.
Osmica je majka svih vježbi na motociklu.
Ako ne vjerujete meni, pitajte Španjolce.
I? Koliko im treba dok koljenom ne počnu strugati po asfaltu?
– Tečaj započinje s motociklom nagnutim za 20 stupnjeva, a završava na 55 stupnjeva. Jedinima je za to dovoljan već jedan dan, drugi trebaju dvatri, ali još nismo imali nikoga tko je odustao. Za naprednije postoje još tri stupnja na trkaćoj stazi, a uskoro ćemo krenuti s jednodnevnim tečajem kočenja u nuždi.
Je li bilo nesreća ili padova?
– Na poligonu nijedan incident, na stazi tri pada i to lakša. Pazite, u 11 godina, a svake nam godine kroz školu prođe stotinjak motociklista.
Još uvijek radite sami?
– Ne, jer ne stižem. Pred dvije godine pridružio mi se mladi talijanski profesionalni motociklist Luca Tommasini.
Imate li kakvih povratnih informacija s terena? Javljaju li vam se bivši đaci?
– Nema tjedna da me ne nazove netko od bivših učenika i prepriča mi što mu se upravo dogodilo, ali možda je najbolji podatak iz prometne policije, čiji zaposlenici već godinama prolaze školu na poligonu i stazi. Načelnici mi tvrde da je broj padova i ozljeda drastično pao u odnosu na razdoblje od prije desetak godina. Sigurniji su, naravno, i motocikli koje voze, BMW i Honda. Tehnolgija je strahovito napredovala u zadnjih par godina.
Kakvi su današnji motocikli u odnosu na motocikle iz osamdesetih ili devedesetih?
– To se uopće ne može usporediti.
Ovjes, kočnice, gume… Sve je stoput bolje nego kad sam ja učio voziti na svom GPZ 900 R. To je bila borba. Danas već i motocikli od pedesetak tisuća kuna – kao što je naša školska Honda CB500F serijski ima proklizavajuću spojku i ABS.
S čime vi radite u školi?
– Aprilijom i Hondom. Obuka započinje na Hondi CB500F, pa se prelazi na Apriliju Shiver 900 i na kraju na CBR 600 RR. Sve su to sjajni motocikli. Jednog Shivera 900 prodao sam lani s 46.000 kilometara, a cijeli je radni vijek odradio u prvoj prijepodne, u drugoj poslijepodne.
